Ukoliko ste ikada čuli za psihodelične magične pečurke, gljive ili tartufe, verovatno ste svesni da one imaju moć da nam otvore um na način koji je teško postići u redovnom stanju svesti. Mnogi ljudi ih konzumiraju upravo zbog njihovih fascinantnih psihodeličnih i halucinogenih dejstava i iskustava koja su u stanju da promene našu čitavu percepciju sveta i života. Takođe se sve više istražuju u naučnoj zajednici zbog njihovih potencijalnih zdravstvenih benefita. Ali, da li ste ikada razmatrali mogućnost da magične pečurke nisu samo zanimljiva rekreacija, već zapravo razlog zašto smo evoluirali u intelektualnu vrstu, kakva smo danas? Upravo ovo sugeriše kontroverzna “Stoned Ape” teorija, iliti u slobodnom prevodu poznatija kao “Teorija “napušenog” majmuna”, koja sugeriše da su magične pečurke ono što nas je katapultiralo od pećinskih ljudi do Mikelanđela. Od primata do Ajnštajna. To je zanimljiva ideja koja izgleda veoma uverljivo u nekim svojim aspektima, ali ima svojih ograničenja. Vreme je da detaljnije zaronimo u ovu fasinantnu hipotezu.
ŠTA JE “STONED APE” TEORIJA?
Ideja koja stoji iza ove teorije jeste da je nagli evolucijski napredak od Homo erectusa do Homo sapiensa katalizovan, odnosno ubrzan upotrebom psihodeličnih, odnosno magičnih pečuraka. To je predloženi odgovor na prastaro, večno pitanje o tome kako smo evoluirali od prvog uspravnog čoveka koji stoji na dve noge do ljudi sa duplo većom veličinom mozga i superiornim intelektualnim sposobnostima – napredak koji se dogodio za samo 200.000 godina, što je, iako zvuči kao užasno mogo, u osnovi doslovno treptaj oka sa evolucione tačke gledišta. Ovu teoriju prvi je izneo na videlo Terence McKenna, 1992. godine u svojoj knjizi„Hrana Bogova“, koja je svoj naziv kasnije promenila u “Upliv u svest”, koji već izazovno ukazuje na njene temelje, jer sugeriše da su halucinogene pečurke potencijalno bile faktor u velikom delu naše napredne ljudske evolucije.
Terene McKenna je bio američki etnobotaničar, mistik, psihonaut, autor i zagovornik odgovorne upotrebe psihoaktivnih biljaka kao što su kanabis i magične pečurke. Bio je poznat po svojim vatrenim predavanjima o bezbroj tema, uključujući psihodelične biljke i lekove, šamanizam, metafiziku, alhemiju, jezik, filozofiju, kulturu, tehnologiju, zaštitu životne sredine i — možda njegovo najpoznatije delo — teorijsko poreklo ljudske svesti. Godinama je ova teorija smatrana neobičnom i „graničnom“, ali sa novootkrivenim interesovanjem za lekoviti potencijal psilocibinskih pečuraka, “Stoned Ape” teorija u poslednje vreme dobija mnogo više pažnje. McKenna je teoretisao da su „magične pečurke igrale ključnu ulogu u evoluciji ljudske vrste“. Iz pronađenih istorijskih dokaza znamo da su naši preci hiljadama godina unazad koristili magične pečurke u razne religijske i ceremonijske svrhe. Međutim, ide li to i korak dalje?
Veruje se da magične pečurke izoštravaju vid, što bi olakšalo lov našim precima, a one takođe deluju i kao afrodizijak, povećavajući seksualnu želju, čineći ih sposobnijima za reprodukciju. McKenna je takođe sugerisao da su magične pečurke imale dubok uticaj na ljudski intelektualizam „stimulišući lingvistički deo mozga i izazivajući religiozna iskustva koja bi otvorila put ka bihejviorističkoj modernosti“. Ukratko, on veruje da su magične pečurke bile evolucioni katalizator koji nas je na kraju pretvorio u intelektualno i duhovno razvijenu rasu ljudi koji smo danas.
PSIHODELICI I RAZVOJ LJUDSKE PSIHE
Nažalost, istina je da nauka još uvek nije u potpunosti uhvatila korak sa psihodelicima, stoga kako oni tačno utiču na ljudski um i dalje ostaje donekle obavijeno velom misterije. Na sreću, studije u ovoj oblasti su u porastu i prema njima, čini se da psihodelici smanjuju aktivnost u delu mozga koji se zove “(neuronska) mreža podrazumevanog režima”. Ova mreža reguliše naš osećaj sebe, osećaj “jaštva” i kako tumačimo ono što se dešava oko nas. U suštini, kontroliše naš najdublji osećaj postojanja i svesti. Kako se ispostavilo, psihodelici u suštini prekidaju tu mrežu i stavljaju je takoreći “offline”, štodovodi do stvaranja novih konekcija u mozgu. Međutim, iako su privremene, ove nove neuronske mreže i veze mogu dovesti do snažnih otkrića, trenutaka epifanije, prosvetljenja, smrti ega i razbijanja negativnih obrazaca koji su se formirali u mozgu tokom dužeg vremenskog perioda. Istraživači veruju da ovo svojstvo ima moć da “restartuje ljudski mozak”, a mnogi čak misle da to može na kraju dovesti korisnika do “višeg stanja svesti” u poređenju sa našom tipičnom svesnošću u budnom stanju. Zbog toga se psihodelici sve više istražuju kako bi se pozabavili različitim mentalnim problemima. Koristeći metodu poznatu kao „mikrodoziranje“, ljudi uzimaju izuzetno malu dozu psihodelika, uglavnom psilocibina, za lečenje anksioznosti, depresije, PTSP-a i drugih poremećaja mentalnog zdravlja. Ova mala količina nije dovoljna da izazove halucinacije, ali ipak ima pozitivne efekte na mozak, iza kulisa.
ARGUMENTI PROTIV “STONED APE” TEORIJE
Problem ove teorije je pre svega, logično, nedostatak paleoantropoloških dokaza, kao i manjak želje akademske zajednice da se uopše upusti u njeno istraživanje, zbog kontroverzije koju ona sa sobom povlači. Naravno, s obzirom da je vrlo kontroverzna, mnogi ljudi imaju strastvene argumente koji joj protivreče. Na primer, uobičajeno je verovanje da je McKennina teorija jednostavno zasnovana na pretpostavkama, bez dokaza koji bi potkrepili njegove tvrnje. „Svaka od njegovih pretpostavki postavlja pitanje: Gde su dokazi?“, kaže pisac iz Londona Sem Wolf. „Takođe se čini da je McKenna pogrešno predstavio otkrića Fishera i Hilla. U njihovoj studiji, ono što su zapravo otkrili je da psilocibin menja percepciju, a ne oštrinu vida ili detekciju oštih ivica – menja kako stvari izgledaju, a ne koliko su jasno definisane. Mnogi ljudi takođe ističu da McKennin argument da bi veće doze psilocibina dovele do „ekstatičnih, vizionarskih iskustava i da bi to poslužilo kao osnova religije“ tek treba da bude potvrđen. Prvi dokazi o religiji datiraju iz evropske pećinske umetnosti od pre nekih 40.000 godina, što je mnogo kasnije od trenutka kada se veličina našeg mozga udvostručila. Veruje se da se udvostručavanje veličine našeg mozga dogodilo od pre 2 miliona do 4 miliona godina. Međutim, u takvom vremenskom rasponu, nije nerazumno verovati da, čak i ako su postojali neki dokazi o religioznim ili mitskim verovanjima u nekom trenutku, sve je to moglo nestati do danas.
ARGUMENTI ZA “STONED APE” TEORIJU
Bez obzira na “rupe” u McKeninnoj logici na koje je ukazano, Amanda Feilding, osnivač i direktor Beckley fondacije, vodećeg istraživačkog centra za psihodelična istraživanja, kaže da moramo da previdimo McKennine greške i da razmotrimo njegov najveći uvid – da su priča i razvoj čovečanstva neodvojivi od naše fascinacije psihodeličnim supstancama. Čak i ako se rani čovek susreo sa psihoaktivnim supstancama bliže neolitskom periodu, iskustvo ulaska u izmenjeno stanje svesti verovatno je promenilo ljudsko društvo i civilizaciju, i to na bolje. „Slike, uvidi i halucinacije koje dolaze zajedno sa psihodeličnim iskustvom su tema koja se provlači čak i kroz drevnu umetnost, tako da sam sigurna da su psihodelično iskustvo i druge tehnike, poput plesa i muzike, koristili i naši rani preci da razviju svoju svest, što je zatim olakšavalo napredak duhovnosti, raznih vrsta umetnosti i medicine, a samim time i našu evoluciju u neku ruku“, kaže ona.
DA LI SU MAGIČNE PEČURKE UTICALE NA LJUDSKU EVOLUCIJU?
Da li je konačno vreme da se ova hipoteza shvati ozbiljno? To bi zahtevalo integraciju našeg napretka u naučnim istraživanjima psilocibina, nedavnih arheoloških otkrića i našeg mutnog razumevanja ljudske svesti i uklapanja istog u naše trenutno razumevanje ljudske evolucije. Bez obzira na čijoj ste strani, “Stoned Ape” teorija je definitivno intrigantna. Iako nije ukorenjena u konkretnim dokazima, svakako je intrigantno pomisliti da su halucinogene pečurke bile katalizator koji nas je podigao na viši nivo mentalne svesti, na kojem smo danas. Međutim, gledanje unapred je uvek proaktivnije nego osvrtanje unazad, a mi smo uzbuđeni da vidimo šta budućnost nosi u smislu psihodeličkih istraživanja, regulative i društvenih promena. Ova teorija je trenutno možda izgubljena u analima marginalne nauke, ali neki ostaci njenog nasleđa ostaju. Sada kada naučnici bolje počinju da razumeju način na koji psilocibin fizički utiče na ljudski mozak, mogu ozbiljno da istraže njegov potencijal za lečenje mentalnih poremećaja. Ako se to dogodi — a izgleda da hoće — psilocibin će postati deo mejnstrim kulture kao agens pozitivnih promena. A, nije li to na kraju ono za šta se McKenna zalagao? Možda nikada nećemo saznati kako su magične pečurke pomogle našim precima. Ali, nema sumnje da će one doprineti dobrobiti modernih ljudi dok nastavljamo svojim čudnim evolucionim putem.