Meskalin i psilocibin su dva prirodna psihodelika. Ova jedinjenja se razlikuju po farmakologiji, njihovim efektima, dejstvima i terapijskoj vrednosti, ali su oba korišćena stotinama, ako ne i hiljadama godina unazad. Psilocibin i meskalin su na podijumu prirodnih psihodeličnih jedinjenja, pored drugih supstanci kao što su DMT i ibogain. Iako se psihoaktivna iskustva koja proizvode ovi hemijski sastojci mogu međusobno razlikovati, oba jedinjenja mogu izazvati promene u svesti koje dovode do dubokih promena kod pojedinca. I, obe supstance se koriste iz duhovnih, medicinskih i rekreativnih razloga. S obzirom da su ljudi mnogo manje upoznati sa meskalinom, nego sa psilocibinom, danas razgovaramo o oba psihodelika, kao i njihovim međusobnim sličnostima i razlikama.
POJAVA PSILOCIBINA I MESKALINA U PRIRODI
I meskalin i psilocibin se nalaze u sklopu živih organizama u prirodnom svetu. Psilocibin se može dobiti iz velikog broja pečuraka, odnosno takozvanih “magičnih pečuraka”, koje su svoj nadimak dobile upravo zahvaljujući ovom jedinjenju koje nas vodi na čarobna mentalna i duhovna putovanja. Otkriveno je da čak preko 180 vrsta gljiva, odnosno pečuraka sadrži ovo psihoaktivno jedinjenje ili njegov derivat psilocin. Ove pečurke se mogu naći u mnogim regionima sveta, od Južne Amerike i Evrope do Afrike i Azije. Meskalin se, s druge strane, nalazi u brojnim vrstama kaktusa. To uključuje peruansku baklju (Echinopsis peruviana), San Pedro (Echinopsis pachanoi) i pejot / pejotl (Lophophora villiamsii) kaktuse. Sve vrste kaktusa koje sadrže meskalin su poreklom iz Sjedinjenih Država, Južne Amerike i Meksika.
TRADICIONALNA UPOTREBA PSILOCIBINA I MESKALINA
Psilocibinske magične pečurke su deo mnogih tradicionalnih kultura već hiljadama godina, kao što to potvrđuju arheološki dokazi. Ove pečurke se mogu pronaći prikazane u praistorijskoj umetnosti širom sveta u obliku pećinskih crteža. Autori kao što su Terence McKenna i Graham Hancock otišli su toliko daleko da su izjavili da su psihodelici poput psilocibina možda igrali i fundamentalnu ulogu u ljudskoj evoluciji u smislu razvijanja samosvesti i apstraktnih misli – poznato kao “Stoned Ape” teorija. Psilocibinske pečurke su koristili domorodački narodi Mezoamerike za duhovne i religijske obrede. Statue, kamenje i motivi koji prikazuju magične pečurke takođe su pronađeni u regionima Južne Amerike. Asteci i Mazateci su verovali da su psilocibinske pečurke božanske i nazivali ih “božijim mesom”. Upotreba meskalina nije ništa manje impresivna i takođe seže čak do antike. Meskalinske kaktuse ceremonijalno su koristili Indijanci koji su živeli na području današnjeg Teksasa i Novog Meksika. Asteci su koristili kaktuse bogate meskalinom za rituale i plemenske obrede. Verovali su da su živopisne halucinacije i duboki međuljudski kontakti kao rezultat upotrebe meskalina darovi bogova. Kasnije, tokom 19. veka, severnoamerička plemena kao što su Kiovas, Komanči i Indijanci Meskalera počela su takođe da cene moćan lek meskalin. Pored halucinogenog alkaloida meskalina, pejotl kaktus takođe poseduje i antibakterijska svojstva, te se koristio i u medicinske srvhe kako bi se ublažili bolovi i zacelile rane.
FARMAKOLOGIJA
Kada se konzumira, psilocibin se u ljudskom organizmu metaboliše u psilocin, koji je odgovoran za psihoaktivne efekte i dejstva koja slede. Poznato je da se ovo jedinjenje vezuje za serotoninske receptore u mozgu, posebno za receptor podtipa 5-HT 2A. Meskalin se takođe vezuje za serotoninske receptore u mozgu, posebno za serotoninske 1A, 2A, 2B i 2C receptore. Takođe je poznato da meskalin takođe utiče i na dopaminske receptore.
EFEKTI PSILOCIBINA
Kada su u pitanju psilocibinske magične pečurke, smatra se da je umerena aktivna doza u rasponu od 1-2,5 g sušenih pečuraka, u zavisnosti od ličnih preferencija, kao i same vrste pečurke i drugih faktora. Drugi kraj spektra je oko 5 g sušenih pečuraka, količina koju je popularizovao Terence McKenna da izazove snažno psihodelično iskustvo, koje se često naziva „herojska“ doza. Psilocibin izaziva promenu percepcije kod korisnika, što rezultira življim i intenzivnijim bojama, šarama i vizuelnim halucinacijama. Veruje se da su ovi efekti rezultat fenomena koji se zove sinestezija, gde se boje, mirisi i zvuci mogu percipirati istovremeno. Na primer, korisnik može da oseti ili čuje zelenu boju. Efekti psilocibina obično traju oko 1-4 sati nakon uzimanja, u zavisnosti od doze. Veće doze psilocibinskih pečuraka često dovode do toga da korisnici dožive potpuno psihodelično iskustvo, u kojem prijavljuju osećaj duhovnog buđenja, pa čak i kontakt sa uzvišenim entitetima.
EFEKTI MESKALINA
Doze meskalina mogu varirati u zavisnosti od uzetog tipa meskalina, bilo da je to meskalin hidrohlorid, meskalin sulfat ili meskalin slobodne baze. Smatra se da je snažna doza meskalin hidrohlorida između 300-500 mg. Efekti meskalina počinju da se javljaju između 45-90 minuta nakon uzimanja, a iskustvo traje do 8 sati. Izveštava se da meskalin proizvodi vizuelne halucinacije u obliku šara, spirala i mozaika. Slično psilocobinu, kod meskalina takođe dominiraju izvanredno blještave i sjajne, obojene vizije, halucinacije, koje se pokreću poput kaleidoskopa. Takođe se javljaju snažniji vizuelni prikazi životinja i ljudi. Poznato je da meskalin takođe menja percepciju prostora, vremena, kao i čula, stoga se mogu javiti i slušne, mirisne, ukusne i dodirne halucinacije. Objekti mogu delovati mnogo bliže ili dalje nego što zaista jesu, a tvrdi predmeti mogu na dodir biti meki i obrnuto. Kao i kod psilocibina, može doći i do takozvanog „rastvaranja ega“, gde se kod pojedinca menja poimanje sebe, oseća manja povezanost sa fizičkim svetom i dolazi do uvida u nešto više od fizičkog i „ovozemaljskog“. Postoji i osećaj lebdenja i bestežinskog stanja.
TERAPEUTSKI EFEKTI PSILOCIBINA
Psihodelici polako počinju da demantuju sve kontroverze i propagande koje ih okružuju, pokazujući terapeutski potencijal pod naučno ispitanim metodama. Ova otkrića samo potvrđuju ono što anegdotski izveštaji ljudi koji eksperimentišu sa psilocibinom sugerišu već dugo – da ova jedinjenja imaju potencijal da podstaknu značajne koristi u životima ljudi. Sa malo ili bez ikakvih štetnih efekata, psilocibin se osilocibin se pokazao kao veoma obećavajući i efikasan u lečenju depresije, anksioznosti i zavisnosti, kao i da potencijalo može biti čak i efikasniji od postojećih konvencionalnih tretmana za ove probleme.
TERAPEUTSKI POTENCIJAL MESKALINA
Manje istraživanja je sprovedeno o terapeutskom potencijalu meskalina, za razliku od psilocibina. Meskalin u obliku pejotl kaktusa se tradicionalno koristi u okviru Indijanske crkve. U ovom kontekstu, ovo jedinjenje se koristi za lečenje slučajeva alkoholizma. Meskalin se takođe tradicionalno koristi kao antidepresiv, kao i za ublažavanje simptoma glavobolje, groznice, sunčanice i artritisa. Kako psihodelici i dalje dobijaju sve veću naučnu pažnju, sve više potencijalnih medicinskih upotreba i terapeutskog potencijala meskalina može izaći na videlo.