Terens Mekena (engl. Terence McKenna) je proživeo izuzetno zanimljiv život kao autor, predavač i istraživač u čarobnoj oblasti psihodelika. Bio je intelektualno otelotvorenje psihodelične kontrakulture i jedan od prvih teorietičara i istraživača izmenjenih stanja svesti koja su otvorila put ka novim dimenzijama ogromne moći i lepote ljudskog uma. Njegov dubok i detaljan dugogodišnji rad mnoge je podstakao i usmerio na samoistraživanje i proučavanje prirodnih enteogena kao što su magične pečurke, DMT i kanabis i ostavio dubok trag na današnji svet kakav poznajemo. U nastavku, saznajte više o ovom pioniru u svetu psihodelika i kontrakulture vrednog pomena.
KO JE TERENS MEKENA?
Terens Mekena (16.11.1946. – 03.04.2000.) bio je etnobotaničar, mistik, psihonaut, predavač i autor. Pisac, filozof, revizionista i vizionar. Poznat je po proučavanju šamanskih običaja plemena u Južnoj Americi i sveobuhvatnoj filozofskoj misli koja je obuhvatala teme od antropologije, morfologije, ontologije do psihodeličnih iskustava. Mekena je bio autor nekoliko knjiga i održao je bezbroj predavanja koja su danas dostupna na internetu. Njegov autorski rad je obuhvatao razne oblasti – od “Vojničevog rukopisa” preko “Porekla ljudske vrste” do “Teorije noviteta”. Mekena se u velikoj meri interesovao za psihodelična jedinjenja – kako su korišćena kroz istoriju, koliki zapravo potencijal imaju i kako bi mogla da odigraju značajnu ulogu u budućnosti čovečanstva, čime je dobio titulu „Timotija Lirija 90-ih“. Bio je pobornik istraživanja alternativnih stanja svesti kroz upotrebu prirodnih psihodelika poput psilocibinskih “magičnih” pečuraka i DMT-a. Seanse sa psihodelicima smatrao je “transdimenzionalnim putovanjima” koja omogućuju kontakt s entitetima koji bi mogli biti preci ili duhovi Zemlje. Bio je protivnik većine organizovanih religija i duhovnih pokreta. U svojim radovima pokrio je široku lepezu tema za koje se čini da se međusobno prepliću i dele zajedničku osnovu u pogledu istraživanja ljudske psihe, kao i mističnih i metafizičkih aspekata onoga šta znači biti ljudsko biće. Čini se da su Mekenine reči, i one napisane i one izgovorene, uticale na veliki broj ljudi i poslužile kao uvod u dalja proučavanja oblasti i tema o kojima je govorio i za koje se zalagao. Može se reći da je igrao ulogu pionira, pomažući u uvlačenju psihodelika u mejnstrim vode, katalizujući veliki nivo interesovanja i popularnosti oko njih, kako bi fascinantan svet halucinogena što više približio i demistifikovao čovečanstvu.
RANI ŽIVOT I KRATKA AUTOBIOGRFIJA TERENSA MEKENE
Čini se da je Mekenino interesovanje za proučavanje psihodelika i samog ljudskog uma počelo veoma rano u njegovom životu i ostalo kao sveprisutna tema do kraja istog. Rođen je u Paoniji, u Koloradu, i počeo da se upušta u istraživanje čuda prirode još u mladosti, baveći se lovom na fosile. U mladoj, ali znatiželjnoj dobi od samo desetak godina, Mekena razvio interesovanje za psihologiju i čak je čitao složena dela kao što su “Psihologija” i “Alhemija” koje je napisao čuveni Karl Jung. U adolescenciji, sa svojih 16-ak godina, Mekena se upoznao sa radom Oldosa Hakslija i njegovim delima “Vrata percepcije” i “Raj i pakao”. Možda su Haksli i njegovi uvidi i ideje bili velika pokretačka snaga iza Mekeninog strastvenog interesovanja za psihodelike. Mekena je takođe izjavio da mu je jedno od njegovih prvih psihodeličnih iskustava, koje je uključivalo uzimanje semena Jutarnje slave, pokazalo „da postoji nešto za čime vredi tragati“. Mekena je počeo da studira na Kalifornijskom univerzitetu u Berkliju 1965. gde je počeo da se bavi temama šamanizma, posebno tibetanske narodne religije. Iste godine, koju je nazvao svojom „fazom opijuma i kabale“ otputovao je u Jerusalim gde je upoznao Ketlin Harison, etnobotaničarku koja mu je kasnije postala supruga. Zatim, 1969. godine otputovao je u Nepal kako bi istraživao šamanizam u toj regiji, da bi se na kraju uputio u jugoistočnu Aziju radi daljeg istraživanja. Početkom sedamdesetih je putovao po Aziji i Južnoj Americi, tragajući za retkim biljkama i gljivama, izučavajući šamanizam i tibetantski jezik. Bio je blizak saradnik matematičara Ralfa Abrahama i biologa Ruperta Šeldrejka i veoma cenjena osoba unutar kontrakulture.
TERENSOVO VREME U AMAZONIJI
1971. godine, Mekena se uputuio u Amazoniju u potragu za egzotičnim halucinogenim biljkama koje sadrže dimetiltriptamin (DMT) sa svojim bratom, kasnije etnofarmakologom, Denisom Mekenom. Ovo putovanje je na kraju postalo posebno poznat deo Mekeninog rada i života, a njegovo vreme provedeno tamo je dokumentovano u njegovoj knjizi „Prave halucinacije“, kao i u knjizi Denisa Mekene „Bratstvo vrištećeg ponora“. Ovi naslovi delimično govore o onome što se danas naziva „Eksperimentom u La Choreri“. Tokom svog boravka u Amazoniji, braća su naišla na polja psilocibinskih pečuraka koj su postala novi fokus njihove ekspedicije. Braća su pokušala da povežu harmin (psihodelično jedinjenje) sa sopstvenom neuralnom DNK, korišćenjem određenih vokalnih tehnika. Pretpostavljali su da će im to omogućiti pristup kolektivnom pamćenju ljudske vrste i manifestovati “hiperdimenzionalnu uniju duha i materije.” Na nagovor svoga brata, Mekena se podvrgao ovom psihodeličnom eksperimentu za koji tvrdi da ga je doveo u kontakt sa Logosom – informativnim, halucinogenim “glasom”, gotovo univerzalnim za sva halucinogena iskustva. Otkriće ovoga glasa podstaklo ga je na istraživanje struktura “I Ching-a” (Knjige Promene), što ga je na kraju dovelo do njegove poznate ”Teorije Noviteta”, o čemu više u nastavku. U svakom slučaju, čini se da je ovo iskustvo bilo veoma važna prekretnica u daljem životu i radu Terensa Mekene. Denis Mekena je jednom prilikom prokomentarisao ove događaje na sledeći način: „Da li su nam ideje koje su nas obuzele tih dana telepatski prenele magične pečurke, ili entitet sličan bogomoljki na mostu zvezdanog broda u geosinhronoj orbiti iznad Amazona ili su samo bile plod u našim umovima pod dejstvom psilocibina, nikada neću saznati. Ali, znam da su nas naše živahne diskusije navele da spekulišemo o tome kako bi se te pojave mogle ispitati i pojasniti.“
TERENSOVA “TEORIJA NOVITETA”
Šta god da se dogodilo braći Mekena u Amazoniji, očigledno je bilo duboko iskustvo. Terens Mekena je time postao inspirisan da istražuje rad “I Ching” (Knjiga Promene), koji ga je na kraju doveo do jedne od njegovih najpoznatijih teorija, takozvane “Teorije noviteta” ili “Teorije novosti” – ideje koja istražuje strukturu vremena. Teorija noviteta ima nekoliko osnovnih principa:
- Da je Univerzum živi sistem sa teleološkim atraktorom – složenošću u materijalnim oblicima
- Da se novina i složenost vremenom povećavaju, u procesu koji je ekvivalentan naglašenoj ravnoteži u biologiji
- Da ljudski mozak predstavlja vrhunac složene organizacije koju je do danas arhivirao nama poznati univerzum
- Da su fluktuacije u novinama tokom vremena same sebi slične na različitim skalama. Stoga bi uspon i pad Rimskog carstva mogao biti u skladu sa životom porodice unutar jedne generacije ili sa radnim danom jednog pojedinca
- Da se, kako se kompleksnost i sofisticiranost ljudske misli i kulture povećavaju, univerzalna novina približava Kohovoj krivoj beskonačnog eksponencijalnog rasta
- Da će se u vremenu neposredno pre, i tokom ove omega tačke beskonačne novine, istovremeno dogoditi sve što je zamislivo ljudskoj mašti
- Da je datum ove istorijske krajnje tačke 21. decembar 2012, kraj dugog brojanja majanskog kalendara.
TERENSE MEKENA I PSIHODELICI
Iako ne pripada psihodelicima, Terensovo prvo iskustvo sa psihoaktivnom supstancom bilo je kada je prvi put konzumirao kanabis sa svojih 18 godina. U svom zapisniku, naveo je da: „Pušenje male količine biljnog materijala uspeo je u potpunosi da izokrene strukture moje ličnosti i socijalizuje me, takoreći, u razumno funkcionalnog člana zajednice u kojoj sam se pronašao.” Nakon što se kasnije okrenuo eksperimentisanju sa psihodelcima, zajedno sa svojim bratom, razvio je tehniku uzgoja magičnih pečuraka i objavio knjigu na tu temu, pod nazivom „Psilocibin, vodič za uzgajivače magičnih gljiva“. Njihova tehnika je bila jednostavna i uključivala je upotrebu uobičajene opreme koja se nalazila u domovima skoro svih ljudi. Knjiga je prodata u preko 100.000 primeraka i bez sumnje je igrala ulogu u razvijanju tehnika uzgoja i konzumiranja mnogih vrsta magičnih pečuraka za koje znamo danas. Početkom 1980-ih, Mekena je počeo da govori javno na temu prirodnih psihodelika, postajući jedan od pionira psihodeličnog pokreta. Njegov glavni fokus bio je na psihodelicima na biljnoj bazi kao što su psilocibinske “magične” pečurke (koje su bile i katalizator njegove karijere), ajahuaska, kanabis i biljni derivat DMT. Vodio je brojna predavanja i radionice promovišući prirodne psihodelike kao način istraživanja univerzalnih misterija, podsticanja mašte i ponovnog uspostavljanja harmonične veze sa prirodom. Iako je bio povezan sa New Age-om i pokretima za ljudski potencijal, sam Mekena je imao veoma malo strpljenja za senzibilitet New Age-a.On je više puta isticao važnost i primat „osećanja prisustva neposrednog iskustva“, za razliku od dogme. 1985. godine, otvorio je “Botaničke dimenzije” zajedno sa svojom suprugom u to vreme. Botaničke dimenzije su stvorene kao neprofitni etnobotanički rezervat na Havajima. Mekenina ideja je bila da prikupi, zaštiti i proučava mnoge psihodelične biljke. Mekena je tokom svog života održao mnoge radionice i predavanja na temu halucinogena koji se uglavnom javljaju u prirodi, njihovog velikog potencijala, ali i odgovornog konzumiranja. Postao je veoma popularan u psihodeličkoj, rejv i kontrakulturi i u velikoj meri popularizovao misteriozno psihodelično jedinjenje DMT i približio ga prosečnom čoveku.
“HRANA BOGOVA”
Još jedno od Mekeninih životnih dela vredno pomena je njegova knjiga „Hrana bogova: Potraga za originalnim drvetom znanja – radikalna istorija biljaka, lekova i ljudske evolucije“. U okviru ove publikacije izneo je kontroverznu teoriju poznatu kao “Stoned Ape” teoriju kojom tvrdi da je glavni pokretač evolucije rane ljudske vrste Homo erectus u vrstu Homo sapiens bilo uvođenje halucinogene pečurke Psilocybe cubensis u njihovu ishranu, do čega je došlo pre 100.000 godina. Mekena je ovu teoriju bazirao na psihoaktivnim učincima koje konzumacija ove psihodelične pečurke izaziva. Pri nižim dozama, značajno se pojačava vizuelna percepcija, a Mekena smatra da je ovaj efekat potencijalno pozitivno uticao na uspeh u lovu pripadnika vrste Homo erectus, koji bi slučajno došli u kontakt sa ovim halucinogenim gljivama. U jačim dozama, kako tvrdi Mekena, halucinogene pečurke pojačavaju seksualnu želju, što bi bila još jedna evolucijska prednost, jer bi se povećao broj potomaka. Takođe, veće doze gljiva dovele bi do “rušenja granica” između individua, što bi homogenizovalo grupu i podstaklo grupne seksualne aktivnosti, što bi rezultiralo većim mešanjem gena i većom genetskom varijabilnosti. Prema Mekeni, konzumacija halucinogenih gljiva omogućila je i prva duboka religijska iskustva i shvatanja ranih ljudi. Osim toga, psilocibinske pečurke takođe podstiču i lingvističko razmišljanje što je, kako on smatra, moglo uticati na vokalizaciju i, posledično, mutaciju i evoluciju mozga Homo erectusa u inteligentnu ljudsku vrstu koja smo danas. Mekena smatra da su svi navedeni faktori bili ključni za evoluciju i transformaciju u današnjeg modernog čoveka.
MOĆNE REČI KOJE SU OSTAVILE DUBOK TRAG
Nažalost, Mekena je preminuo u aprilu 2000. godine, u svojoj 53. godini života. Nakon niza bolnih glavobolja i napada, za koje je Mekena tvrdio da su veoma psihodelični, dijagnostikovan mu je oblik raka mozga. Mekena je bio zabrinut da je tumor možda bio izazvan njegovom upotrebom psihodelika ili 35 godina svakodnevne konzumacije kanabisa. Međutim, njegovi lekari su ga uverili da nije bilo ikakve uzročne posledice između toga i njegove dijagnoze. Mekena je intervjuisan veoma malo pre svoje smrti, kada je javnosti uputio sledeće reči: „Uvek sam mislio da će smrt naići na autoputu u nekoliko užasnih trenutaka, tako da ne bih imao vremena da bilo šta dovedem u red. Imati mesece i mesece da razmišljate o tome, razgovarate sa ljudima i čujete šta imaju da kažu – to je neka vrsta blagoslova. To je svakako prilika da odrastete i da se uhvatite u koštac sa životom poslednji put i sve sredite. Samo činjenica da vam je nenasmejani momak u belom mantilu rekao da ćete biti mrtvi za četiri meseca definitivno pali svetla… To čini život bogatim i dirljivim. Kada se to prvi put dogodilo, i kada sam dobio ovu dijagnozu, mogao sam da vidim svetlost večnosti, kako sija kroz svaki list. Čak i buba koja je hodala po zemlji dirnula me je do suza.” Nema sumnje da će Mekena zauvek ostati upamćen kao pionir u oblasti istraživanja psihodelika, njihove uloge u ljudskoj istoriji i budućnosti, kao i da njemu možemo za hvaliti na mnoštvu fascinantnih informacija kojima danas raspolažemo o čarobnom svetu halucinogena i njihove povezanosti sa nama i svetom u kojem živimo.